Zaključak i put naprijed
To što su etničke skupine, mentaliteti i njihova težnja za kulturnom i religijskom homogenosti u historijskim retrospektivama često precijenjeni, govori više o onima koji retrospektivno gledaju nego o onom što je predmet posmatranja. Jednostavno pozivanje na čisto etničke ili religijske uzroke rata u Bosni je pogrešno, s obzirom na desetljeća prije 1990. Istraživanja do daleko u osamdesete godine su stalno pokazivala da etnička pripadnost za većinu Jugoslavenki i Jugoslavena nije bila jedina, niti najvažnija osnova ličnog identiteta. Također, pripadnost religiji je igrala u najboljem slučaju sekundarnu ulogu. To što su katolici Hrvati, pravoslavci Srbi i muslimani Bošnjaci mogli da nakon Drugog svjetskog rata jako dobro žive zajedno u multietničkoj državi, čak i kao bračni parovi i roditelji, bilo je postalo "uzor" u Bosni i Hercegovini. Za ovaj dio zemlje se govorilo da je Jugoslavija u malom, što je dodatno jačalo samopouzdanje i određeni ponos.
Mnogi od inicijatora, učesnika, takmičara i posjetilaca BIHLAFF-a poznaju taj osjećaj iz vlastitog iskustva ili kao priču koja odjekuje iz njihovog okruženja. To nas dodatno ohrabruje da barem u okviru našeg festivala omogućimo mnoštvo umjetničkih i političkih pozicija, te da čak i suprotnosti učinimo plodonosnim. Posebno one koje stvarno okupljaju aktere svih pomenutih nacionalnih i etničkih pripadnosti pod zajednički krov filmskih ideja, projekata i produkcija. Za jačanje i okupljanje ovih istomišljenika ne može biti dovoljno mjesta.
Također, mnogi filmovi čiji zapleti ne govore eksplicitno o ratu u Bosni, implicitno govore o njemu još više. Radi se o dugoročnim posljedicama brutalnog rata među susjedima, koji su se ne samo poznavali prije rata – i ponovno se upoznali tokom rata – već se i danas još uvijek susreću. I znaju gdje žive. Da su im djeca uspjela u karijeri. Da rat za neke, uprkos njihovoj poznatoj krivici, nije imao gotovo nikakve posljedice, osim možda preseljenja u drugi dio grada. Dok za druge, žrtve, trauma se ponovo javlja svaki put kada vide počinioce. Apsurdnost ove situacije tako u konačnici postaje sama po sebi trauma.
Istovremeno, postoje filmovi sa Zapadnog Balkana koji ne uspijevaju na filmskom tržištu ni u dobivanju finansijske podrške jer ne zadovoljavaju definiciju "filmova o ratu". Iako imaju umjetnički potencijal budućih filmskih ikona. Naš festival izričito ima za cilj probijanje ovih blokada. Što je vidljivo i na primjeru nekih laureata proteklih godina.
