Zaboravljeni rat?
Ništa bolje ne znam za nedjelje i praznike
nego razgovor o ratu i ratnim vijestima,
kad tamo, daleko u Turskoj,
narodi se međusobno tuku.
Stojiš na prozoru, ispijaš čašu
i gledaš rijekom kako šareni brodovi plove.
Zatim se navečer veseo vraćaš kući
i blagosiljaš mir i vremena mira.
Goethe, Faust 1
Na početku našeg filmskog festivala važila je poznata misao da je generalno svako medijsko izvještavanje selektivno. Ono stvara i podržava konjunkture i hirove tržišta pažnje – i često ima kratak vijek trajanja. Tako nerijetko postoje ratovi koji medijski uopće ne postoje, iako su u punom jeku. Oni samo trebaju biti dovoljno daleko. Gdje i kako bi tek posljedice tih zaboravljenih ratova mogle igrati neku ulogu? I one se uvijek dešavaju u sadašnjosti. I pogađaju najslabije i nemoćne prvo i sa punom snagom. Mnogi od naših takmičarskih filmova iz proteklih festivalskih godina to prikazuju sa potresnim intenzitetom.
BIHLAFF se smatra interkulturalnim savezom dvaju evropskih regija. Cijela Evropa suočava se s izazovima nacionalističkog identitetskog populizma. U oba slučaja postoje nesagledive negacije, reinterpretacije ili relativizacije historijskih zločina genocidnih razmjera. Na to dolaze i trenutna geopolitička dešavanja koja zaista izgledaju kao početak nove epohe. Nakon jednog od posljednjih velikih historijskih događaja, slavljenog kraja Hladnog rata oko 1990. godine, neposredno nakon njemačkog ujedinjenja, za BiH i Zapadni Balkan nije uslijedila "dekada mira", već katastrofa - prvi rat i prvi genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Oba događaja desila su se na bosanskom tlu. Prije tri decenije. Bosanski rat je trajao od 1992. do 1995. godine. U julu 1995. dogodio se genocid. Kao užasan vrhunac niza različitih ratnih zločina, do danas se smatra strašni masakr u Srebrenici, unutar područja koje je UN proglasio zaštićenom zonom. Masakr je izvršen od strane Ratka Mladića i Vojske Republike Srpske, uz podršku policije i srpskih paravojnih snaga – uprkos prisustvu male zaštitne jedinice holandskih vojnika UN-a. Preko 8.000 ljudi, gotovo isključivo bošnjačkih muškaraca i dječaka u dobi od 13 do 78 godina, izgubilo je život.
Prethodio je niz drugih ratnih zločina. Tokom 1.425 dana opsade Sarajeva od strane Vojske Republike Srpske (VRS), dijelova Jugoslovenske narodne armije i paravojnih snaga, oko 11.000 ljudi je ubijeno, među njima 1.600 djece. 56.000 je zadobilo teške povrede. Na različitim mjestima u BiH dogodilo se etničko čišćenje, nasilne pljačke, zlostavljanja i silovanja žena. U logorima su ljudi mučeni.
Dana 16. aprila 1993. desio se masakr u Ahmićima. Tamo su jedinice Hrvatskog vijeća obrane (HVO) išle od kuće do kuće i na okrutan način ubile oko 120 bošnjačkih seljaka. Slične stvari su se dogodile u Vitezu. Tamo su HVO ratni zločinci ubili 172 civila, 5.000 protjerali, a mnoge su internirali u logorima.
Ne samo neposredni svjedoci vremena, tj. ljudi srednjih i starijih godina, nego i mlađe generacije, do danas se guše ovom teškom, gotovo neizdrživom istinom o užasu, smrti i traumi. Drugi, međutim, ne oklijevaju negirati ovu prošlost, falsifikovati je ili čak provokativno veličati. Do prijetnje ili otvorene pripreme njenog nastavka.
Već tada – prije nešto više od 30 godina i niti 40 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata – ponovo se pojavila fatalna privlačnost i ponovno rođenje etno-nacionalističkih neprijateljskih slika i militarističkih fantazija superiornosti iz 19. i 20. stoljeća, uključujući pseudo-legitimaciju kroz proizvoljno prepravljenu "historiju" prethodnih stoljeća. U kratkom vremenu, san o ujedinjenoj Evropi u miru pretvorio se, upravo na Zapadnom Balkanu, na tlu nekadašnje višenacionalne države Jugoslavije koja se opirala nacističkoj Njemačkoj, u noćnu moru iz koje se mnogi još uvijek žele konačno probuditi.
Spavajući rat - budni mir
Ali strašna slutnja mnogih Bosanaca je drugačija: da je možda rat taj koji je samo zaspao. Spolja nametnuto primirje i Dejtonski sporazum nisu postigli ništa više od utvrđivanja krhkog privremenog rješenja. Bez pravde i dostojanstva za žrtve i bez stvarnih instrumenata za sprječavanje stalnih planova i prijetnji secesijom i novim teritorijalnim pretenzijama Srbije i Hrvatske. Ovom spavajućem ratu potreban je budan mir.
Za razliku od kraja Drugog svjetskog rata i Nirnberških procesa, u Dejtonu nije bilo pobjedničkih sila. Čini se da se, zavisno od stepena nacionalističke zablude, žeđ za pobjedom nikada ne gasi. Ni operativno, ni retorički – ni kognitivno, ni psihički. Umjesto da priznaju i obrade vlastite ratne zločine, srpska vlada i njena vojska i dalje sve srpske ratne akcije i zločine protiv svojih susjeda službeno nazivaju "oslobodilačkim ratovima". Ovom reinterpretacijom, uz veliku potrošnju resursa i medijsku podršku, sistematski se širi slika i narativ o legitimnom ponovnom osvajanju izgubljenih teritorija koje treba ponovo pripojiti matici. Malo je mašte potrebno da se u tome prepozna fatalna paralela s Putinom i njegovom proklamacijom "velikog ruskog naroda" sastavljenog od "Rusa, Bjelorusa i Ukrajinaca" – iz koje slijede teritorijalne pretenzije na cijelu Ukrajinu. Gotovo svaki "moderni" rat poznaje ovaj retorički obrazac, gdje se svaka, koliko god brutalna, agresija proglašava činom samoodbrane.
UN proglašava 11. juli međunarodnim danom sjećanja
Nešto više od godinu dana prije 30. godišnjice strašnog vrhunca ratnih zločina na bosanskom tlu, 11. juli je od strane Ujedinjenih nacija proglašen međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Ujedno se osuđuje svako poricanje genocida. Odgovarajuću rezoluciju, koju su u velikoj mjeri izradile Njemačka i Ruanda, usvojila je Generalna skupština UN-a 23. maja 2024. godine: sa 84 glasa za i 19 protiv. Međutim, 68 zemalja je bilo suzdržano.
Da ne samo Srbija i Rusija, zajedno sa zemljama poput Sjeverne Koreje, Bjelorusije i Kine, glasaju protiv, već i Mađarska, ponovno je pokazalo da historijske činjenice ne garantiraju jednoglasnost ili barem jasnu većinu. Ni na svjetskom nivou, ni u EU. Među 68 suzdržanih bile su i Grčka, Kipar i Slovačka – pored Indije i mnogih zemalja globalnog juga, kao i nekoliko arapskih zemalja.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni krivični sud u Hagu pravno su utvrdili da je masakr u Srebrenici bio genocid. Glavni ciljevi rezolucije su sjećanje na genocid i njegove žrtve, ali i opomena međunarodnoj zajednici za budućnost. Aktivno procesuiranje i dokumentiranje zločina bosanskog rata, od strane svih strana učesnica rata, i održavanje kulture sjećanja predstavljaju neophodne uvjete za održivu i mirnu budućnost u Bosni i Hercegovini – a naravno i šire.
U tekstu UN rezolucije nije navedena nijedna nacija niti država. Ipak, Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, i trenutni predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, zajedno sa cijelim srpskim narodom, izjavili su da su žrtve kampanje. Relativizacija i poricanje genocida u Srebrenici ključni su elementi njihove političke strategije. Istovremeno, situacija se uvijek mora promatrati u kontekstu unutrašnje podijeljenosti srpskog društva koje nije samo po ovom pitanju podijeljeno. Ovo polje napetosti se tokom naših dosadašnjih festivala odrazilo u vrlo individualnim umjetničkim pozicijama. Kreativna, međusobna znatiželja BH filmskih i umjetničkih stvaralaca, preko svih granica, je istovremeno stimulativna i umirujuća. Moglo bi se pomisliti da je ovo mirna zemlja. Imuna na svaki stari i novi etno-nacionalizam. I na svaku idilu.
